ŽIVOTOPIS

ZORKA FORKO rođena je 4. studenog 1934. godine u Splitu. Rano djetinjstvo provela je u Dalmatinskoj zagori u Klanjcima, a slikarstvom se bavi od 1947. godine. Diplomirala je na Školi za primjenjenu umjetnost grafički smjer 1959. godine u Zagrebu, te na Pedagoškoj akademiji na Katedri za likovne umjetnosti 1968. godine u Zagrebu. Od tada pa do 1981. godine radi kao likovni pedagog. Iste, 1981. godine priznat joj je status samostalnog umjetnika.
Do sada su iza Zorke mnogobrojni likovni susreti i izložbe od kojih su 24 samostalne: u Pitomači, Virovitici, Koprivnici, Zagrebu, Đurđevcu, Beogradu, Rabu, Karlovcu, Vžd. Toplicama, Osijeku, Rakovici i Maruševcu. Također je sudjelovala na brojnim likovnim kolonijama u domovini i inozemstvu.
Za svoj rad u slikarstvu Zorka je dobila i brojne nagrade među kojima joj je najznačajnija "Plaketa grada Zagreba" iz 1976. godine.
Najomiljenije su joj slikarsketehnike akvarel i pastel, a radi i u drugim tehnikama kao što su: ulje, akrilik, ugljen, tuš i kombinirane tehnike.
Članica je "HDLU-a" Zagreb i Zadruge likovnih umjetnika Hrvatske "LIKUM" Zagreb.

 

KRITIČKI OSVRT

Slikarstvo Zorke Forko u podravski likovni prostor donosi liričnost i motivsku raznolikost. Simbolički gledano, njeno je Zanimanje za krajolik protegnuto od masline do vrbe; primorski zavičaj i ravničarski prostor "posvojen" u Podravini, žive u potpunom skladu, pretopljeni suptilnim koloritom, no čuvajući bitna plastička obilježja. Budući da je boja uvijek nositeljica poruke i sredstvo identifikacije, likovni je postupak primjeren nakani. Tako se primorski krajolik, sa svojim kamenom i morem, kalama i terasama javlja u sordinantnijoj varijanti, slažući se po tonskom registru, dok će podravska polja, vode, šume i širine gotovo uvijek zablistati u punom sjaju Kibeline blagdanske odjeće, od promčanih zelenila do suncokretovog žeženog zlata.
Zapravo, za tako laku ruku voda je pravi, izazovni medij, i možda najljepši Zorkini radovi nose taj jedinstveni "vodeni žig" Prozirna dubina, vrbe. Lopoči polegli na površju poput divovskih Leptira, stvaraju vedru impresionističku fresku, u kojoj Sunce ostaje saveznikom slikara, i kao vrhunski mentor, daje dovršenom djelu završni ton. Ponekad nam se čini da je papir jedva dotaknut, da se kaplja sama otkinula s lista, ostavivši na papiru zrakastu rošarovsku mrlju. Tako nastaju mekane proljetne mace, gotovo urasle u okolni krajolik, nalik akvamarinskim očima šutljivih šumskih stvorenja. I odmah do njih, tu je maslačak u preobrazbi, u trenutku pucanja, kad se lepršava "djeca" zapućuju spram dalekih sfera. Cvijeće je za slikaricu kruna prirode, i ona ga slika s velikom pomnjom, kao da svaki otkinuti primjerak želi vratiti u prirodni okoliš i kaktus i ruža hijerarhijski su jednaki, jer ovdje vrijedi stara pjesnička istina: "U vrtu duše vrtlar. si i biljka."
Unutar slikaričina opusa posebno mjesto pripada i bićima zraka: leptirima, pticama, galebovima. Ta iluzija lakoće, pokretnosti i dosegnute slobode, potrebna je umjetnici kao i svakidašnja hrana. Ponekad i preteško osjećamo svoju zemaljskost, sve okove na koje smo dragovoljno pristali, u želji da budemo prihvaćeni, uklopljeni, slični drugima. I premda znamo leptirovu lekciju jednokratnosti, on ostaje simbolom duše, pa ponegdje i izražava vjeru u preporod, jer velika ljepota nosi u sebi atribut besmrtnosti. Što se pak galeba tiče, on je očitovan kao biće jata, koje mora pripadati da bi se ostvarilo. U jednoj od svojih pjesama, umjetnica poručuje: "Ranjen galeb stao na kamenu / Sam na kršu napuštenom. / Ne zna kamo da poleti. / Gdje je jato odletjelo?". Vidljivo je da su metafore itekako bitne za Zorkino stvaralaštvo, uvijek humanistički obojeno i usmjereno na neku vrstu poruke, ma koliko stroga kritika prezirala "narativnost" u slikarstvu, u korist čista izraza.
Dakle, ćutilnost, liričnost i introspekcija traju od Zorkinih slikarskih početaka do danas. Ostajemo zamišljeni pred slikom "Jutro", u čijim se mekim sivilima prelijeva cijela skala mogućnosti. Rječnik simbola će reći: "U Bibliji jutro znači doba Božje milosti i ljudske pravednosti. Ono simbolizira doba kad je svjetlo još čisto, početke kad ništa nije iskvareno, izopačeno ili osramoćeno. Jutro je simbol čistoće i obećanja; to je vrijeme rajskog života. To je i doba samopouzdanja, uzdanja u druge, u život.". Rekli bismo s uvjerenjem da takva definicija izravno odgovara i Zorkinoj naravi: blagoj, dobrohotnoj, samozatajnoj. Sve te osobine upoznali smo kroz desetljeća njenog pedagoškog rada (glavnina kojega pripada Pitomači) i zanesenog slikanja, daleko od velike halabuke i isforsirane popularnosti. Mnogi su njeni učenici upravo uz njenu pomoć upoznali čaroliju umjetnosti, dok je ona ustrajno ostala na dobrom putu akademizma, kakav je primjerice odnjegovan u opusu njenog profesora M. Veže.
Na stanovit način, i sve su druge slike iz aktualne postave proizašle iz delikatnog sivila jutra: velika Riba, ljepotica morskih dubina, šutljiva, zašivena u svoj ljubičasti habit, pola u pokretu, pola u nepomičnom vrebanju plijena; usamljena stabla u gradskom parku nalik gospođama u svilenim krinolinama; slike građevina, poput Podravske klijeti i Preradovićeve kurije; pa mrtve prirode i gradske vizure (Maribor, Hvar), slap obrušen iz nevidljive točke i bijele ruže, tako svježe i meke, premda odrezanih stapki, a koje će nekome iz zemaljske pokrajine prenijeti "poljubac na drugu stanu neba", i kao u Pupačićevoj pjesmi. Kao svojevrsni post scriptum, doći će slike palete, neizbježnog zanatskog alata, a koju Zorka Forko također shvaća kao zemljovid vlastita srca, ispresijecan stazama, raskrižjima i mogućim kontinentima-mrljama. A budući da njena stvaralačka strast dokazano ne poznaje zamor, vjerujemo da će njene najave Zorkine zrele stvaralačke dobi uskoro postati nove, lijepe slike, potrebne našoj pažnji i primjerene našem vremenu.

Božica Jelušić