ŽIVOTOPIS

IVAN MARTINČEVIĆ rođena je 15. studenog 1936. godine u Vrbanovcu pokraj Ludbrega. Živi i likovno stvara u Varaždinu.
Jedan je od predstavnika najstarije generacije likovnih umjetnika koji djeluju unutar kruga Likovnog udruženja Varaždin, a u kojem je redoviti član od 1986. godine, članom SULS-a postaje 2004. godine.
Do sada bilježi desetak nastupa na skupnim kriterijskim i revijalnim godišnjim izložbama LUV-a te nekoliko samostalnih, kao i sudjelovanja u radu likovnih radionica i kolonija lokalnog i državnog karaktera. Za svoj likovni rad dobitnik je nekoliko vrijednih priznanja i zahvala. Također se uključuje i u humanitarne akcije.

 

KRITIČKI OSVRT

Ivan Martinčević slikar je kasnog početka. Talenta godinama umirenog svakodnevnim obavezama odabrane profesije. No i u vremenu kada nije bilo prilike, a možda ni potrebe za likovnim izražavanjem, potiho je sazrijevalo htjenje za slikarstvom interpretacijom motiva i doživljaja. Poneki rad je nastajao i ranije, no prava bujica ostvarenja dogodila se ipak zadnjih godina. S pretpostavljivim okvirom načina - poštivanja klasične estetike slike. No unutar općeg postupno su se javili elementi osobnog iskaza, put ka ozračju vlastite poetike, u mjeri preobrazbe realističnog predloška. Veduta, pejzaž i mrtva priroda Martinčevićevi su tematski interesi, slikarski opredmećeni u ravnoteži posebnosti karaktera motiva i općih značajki rukopisa, vanjskog znaka likovnog stava. Tako mrtve prirode gradi na slikama komornih formata, služeći se jednostavnim scenarijem, dostatnim za puninu dojma, baziranoj na realističnoj marnosti i tvarnosti Ťmaterijalať predmetnog. Voće i vaze u aranžiranosti scene dobivaju apstraktnost, u mijeni ritma u kadru, i odnosu ka intimnosti prostora. Martinčević neospornom vještinom, s osjećajem za detalj, oblikuje svaki segment slike potencirajući epidermu predmeta zvučnošću kolorističnih sklopova. Odnjegovanom paletom usaglašava sve vrijednosti boje, te i poneki kromatski Ťiskorakť ima svoju protutežu u bljesku drugog fragmenata. Složenošću kompozicije raste i sama slojevitost sadržaja, primjerice u koncentriranju na kruh, Ťliterarnoť u mrtvim prirodama dobiva novu konotaciju, u povezivanju značenja i ljepote. Martinčevićeve mrtve prirode djela su slikarske discipline, dosljedno provedenog koncepta. Slikanih uljem, s korištenjem pastoznosti i lazurnosti tehnike.
Varaždin je razumljivo Martinčevićeva česta inspiracija. Slikovit grad pruža mnoštvo vizura na spomeničke baštine. S posvojenjem ambijentalnog u prenašanju činjeničnog, Martinčević se kreće od dokumentarne preciznosti do slobodnije geste. Pristupa koji dovode do ugodljivosti prizora, sa zanimljivim dijalogom raslinja i arhitekture u napetosti formi različito navedenih silueta. Upravo je intrigantan mini ciklus uprizorenja Varaždina u tamnijoj gami s iskrenjem svjetla, s atmosferom na granici stvarnog. No ono je znano u pitoresknosti grada itekako postoji, i u Šarmu i likovnoj izglednosti. I potrebitom stupnju slikarske dorađenosti kroz sigurnost ruke. U pejzažu stvari se donekle mijenjaju. Primjena akvarelne prozračnosti dovela je do nesputanosti poteza i treptaja oblika. Razlivenost plohe sa spajanjem sastavnica krajolika. Vode su oblikovane difuznošću svjetla, koje rastače i opipljivost zemnog. U varijacijama na temu Martinčević izbjegava sretnu i spretnu formulu - svaka slika novi je izazov. Radost stvaranja pokretač je već dojmljivog opusa, zasigurno potvrđenog na njegovoj izložbenoj premijeri.
Prilika za to je pogled unazad, sa sagledavanje glavnih tokova, i međusobnih tanahnih niti djela, produbljivanje iznenađenog, ili kroz osmišljenu cjelinu u nekom momentu razložnosti i novog početka. Martinčević je slikar kulture i zavidnog likovnog senzibiliteta i divnog spoja životne mudrosti i svježine. Pored toga, upisivao on u sliku povijesnost Varaždina ili Šetnje njegovim ulicama, prenosio prisnost odnosa s dragim stvarima ili se prepuštao snazi i Čudesnosti pejzažnog, uvijek će naći svoj prostor za slikarski svijet, kojem vjerujemo.